Za rešavanje svakog psihološkog ili emotivnog problema vrlo je važno da taj problem i prihvatimo.
Ovaj prvi korak je toliko važan da bi moglo da se kaže da ni jedan problem ne možemo da rešimo dok god ga ne prihvatimo kao problem. Ako je ovaj prvi korak bio neophodan, sledeći korak je onaj koji vam niko nikad neće preporučiti, i baš se u tome krije najveća tajna efikasnosti PEAT-a i sličnih pristupa.
Šta je to što će ti reći ljudi kada imaš neki problem?
Reći će ti „Budi jaka, drži se.“ Ili: „Ma pusti to.“
Manje više, svodi se na: „Think happy thoughts.“ 🙂
Zato se često dešava da neprijatne situacije i stanja potiskujemo i osećamo jak otpor prema njima. U tim trenucima postoji snažna težnja ka suprotnim pozivnim stanjima. I kada za težnja preuzme kormilo, mi potisnemo probleme, što dugoročno čini naboj koji se na njima nalazi samo mnogo većim.
***
I koji je pravi način, pitate vi?
Ovo može da zvuči malo paradoksalno, ali jedini način da skineš naboj sa nekog nepoželjnog stanja je da ga osetiš što bolje, i da ga onda još dodatno dramatizuješ. Dakle, ako osećaš tugu, potrebno je da se tom osećaju potpuno prepustiš, zatvoriš oči i u umu pojačaš tu tugu što jače možeš, kao da je pojačavaš na dugmetu na radiju.
Ako ne znate kako biste to uradili, zamislite da ste glumci na sceni i da glumite to nepoželjno stanje.
Nakon pojačavanja, udahnite duboko i izdahnite, i videćete da je veliki deo nepoželjnog stanja nestao.
***
Ovo nije nešto što sam ja smislio.
Sličnim pristupom služili su se mnogi poznati terapeuti (poput Abrahama Maslova i Erika Berna). Takođe, slični postupci se nalaze u mnogim kulturama kao sastavni deo suočavanja sa teškim situacijama.
Nemojte da se plašite da će doći do jače reakcije, ionako sve što radimo svesno, možemo svesno i da prestanemo da radimo. 🙂