2. januar 2025, malo pre 20h
Nervozno gledam na sat i pravim kalkulacije u glavi da li možda ipak mogu da preskočim čas joge danas, pa da možda ipak odem sutra.
Tako sam se lepo usedela, utoplila i najela.
Sutra mi, naravno, već sada zvuči kao bolja opcija – osim što imam planove za petak veče, ali to ću rešavati kasnije.
Ipak, svesna sam da nisam bila na jogi od prošlog ponedeljka i da posle opet neću imati priliku da odem do posle Božića.
Uzdišem i opet gledam na sat. Vreme otkucava i već polako krećem da dobijam fizičke simptome koji mogu da posluže kao izgovor za preskakanje časa.
Kreće ona dobro poznata igra: boli me stomak, možda mi je muka od klope, spava mi se, malo me boli glava… Sve odjednom postaje važnije.
Treba posle i da spremim večeru, da operem turu veša, a svesna sam da ako ne odem sad, sutra će me tek mrzeti.
Opet se hvatam za glavu i nerviram se.
Ovo svoje odlaganje i premišljanje shvatam poprilično lično, kao napad od strane same sebe.
Kako je moguće da mi se ne ide na nešto što inače volim, što me opušta i smiruje?
A opet, kako sad da radim nešto protiv svoje volje kada mi je tako lepo u toplini svoga stana, dok napolju duva vetar, a ja sam već u prazničnom raspoloženju – božićni filmovi i nova tura ruske salate čekaju na mene.
Ako odem na jogu – zažaliću, jer mi se joga ne radi.
Ako ostanem kući – zažaliću, jer me grize savest što nisam otišla.
Kao da nijedna opcija nije dovoljno dobra. Kao da je u pitanju “lose-lose” situacija.
Kao da znaš šta je dobro za tebe, ali ti se jednostavno ne da.
I onda sve postaje još gore zbog novogodišnjih odluka. Dodatni pritisak! Znam da sam obećala sebi: joga, kurs jezika, teretana, nešto za posao… A evo me opet – otpor jači nego ikad.
U tom haosu obećanja i kršenja dogovora, već bih osećala grižu savesti.
Ušla bih u poznati krug:
“Samo nežno prema sebi.”
Pa krivica.
Pa opet “samo nežno prema sebi,” možda čak i čaša vina za opuštanje – ali onda bi nervoza posle vina postala još veća.
Prošle godine, to je bila moja priča.
Danas? Prepoznajem taj momenat.
I tu dolazi ono ključno: STOP.
Ne moram da biram između “samo nežno prema sebi” i krivice. Postoji treći put.
Tu je Telo-Um tehnika.
Radim Telo-Um tehniku.
Evo šta se dešava nakon 2-3 minuta rada:
Shvatam da me trenutno vode ljutnja, dosada i strah. Nakon otpuštanja ovih emocija putem tehnike dolazim do uverenja i potisnutih emocija, a onda i olakšanja i radosti koji su se krili iza ovih neprijatnih sadržaja.
Odjednom, odlazak na jogu zvuči kao dobra ideja. Više ne idem da bih izbegla krivicu – idem jer želim.
To je moć tehnika za emotivnu regulaciju.
Često ispod emocija poput ljutnje, dosade i tuge leže uvidi koje ne vidimo, leže emocije koje su tu da nas podrže ali su zaklonjene ogromnim otporom.
Ali, uz samo par minuta rada, otvaramo vrata rešenju – bez krivice, sa elanom i jasnom motivacijom, bez potrebe da biramo “manje zlo”.
Da li tebe zanima kako možeš da ovladaš tehnikama koje možeš primeniti u bilo kojoj situaciji?
Novi krug upisa za tromesečnu obuku za TU metod traje do 8. januara.
U okviru obuke učiš 3 tehnike, za rad i na prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Klikom na ovaj link pogledaj sve informacije o programu →
Do sledećeg puta,
Magdalena Pistolić